2Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudače rastaljene bakar.

3Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim.

4Čeljad iz tuđine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga, visi njišuć' se, daleko od ljudi.

5Krilo zemlje iz kojeg kruh nam niče kao od vatre sve je razrovano.

6Stijene njene safira su skrovišta, prašina zlatna krije se u njima.

7Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža.

8Zvijeri divlje njima nisu kročile niti je kada lav njima prošao.

9Ali na kamen diže čovjek ruku te iz korijena prevraća planine.

10U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža.

11Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo.

12Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?

13Čovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili.

14Bezdan govori: 'U meni je nema!' a more: 'Ne nalazi se kod mene!'

15Zlatom se čistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti;

16ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom.

17Sa zlatom, staklom ne poređuje se, nit' se daje za sud od suha zlata.

18Čemu spominjat' prozirac, koralje, bolje je steći Mudrost no biserje.

19Što je prema njoj topaz etiopski? Ni čistim zlatom ne procjenjuje se.

20Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?

21Sakrivena je očima svih živih; ona izmiče pticama nebeskim.

22Propast paklena i Smrt izjavljuju: 'Za slavu njenu mi smo samo čuli.'

23Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi.

24Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim.

25Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti,

26kad je zakone daždu nametnuo i oblacima gromovnim putove,

27tad ju je vidio te izmjerio, učvrstio i do dna ispitao.

28A potom je rekao čovjeku: Strah Gospodnji - eto što je mudrost; 'Zla se kloni' - to ti je razumnost.